Pažnje vrijedan uspjeh nedavno je ostvario mladi vajar iz Podgorice Milija Stojanović. Krajem decembra 2015. bio je jedan od troje učesnica 4. Internacionalnog festivala skulpture u kamenu u gradu Coronel Xavier Chaves u Brazilu. Ovo je njegov peti međunarodni vajarski simpozijum, što je znatan broj ako se uzme u obzir da je ovo mlad umjetnik, i ako se uzme u obzir da je na ovaj festival konkurisalo čak 160 umjetnika iz cijelog svijeta. No, i na ovaj simpozijum, koji se bavi sakralnom umjetnošću, kao i ostale međunarodne sazive – festivale, kolonije, ili izložbe, očigledno da ga preporučuje, kako je svojevremeno sam zapisao - „...Tragovi, deformacije, „otisci” iz svakodnevnice, trenutka u kom je utkano ljudsko postojanje su važna energija koju pokušavam da sačuvam u materijalu. Mekoća, gustina, „mesnatost”, bjelina, transparentnost, stopljenost oblika i površina, intervencija jedva primjetnom modrom bojom ili krečno bijelim tragom su važni elementi koje osjećam i sprovodim kroz rad...”. I to se, na način sličan kadrovima nekog nadrealnog filma očituje na njegovim radovima profane tematike. Skulpture, pak, sakralnih motiva, imaju svoju nad-realnost, svoju duhovnost, koju, Stojanović kaže, ili nosiš i imaš u sebi, ili je nemaš. Zato, ne čudi što je njegov rad u ovoj oblasti prepoznat i što njegovi reljefi krase mnoge ovdašnje crkve i manastire, kao i Saborni hram Hristovog vaskrsenja u Podgorici.
● Ovo nije prvi međunarodni simpozijum na kome ste učestvovali, i čini se da to polako, ali sigurno, postaje pravilo.
- Nije to pravilo već je to moj život. Nakon fakulteta bavim se vajarstvom kao slobodan umjetnik, i naravno, pratim internacionalne konkurse, jer, zainteresovan sam da svoj rad pokažem i van granica svoje države, pa evo sad i van kontinetna. Mnogo mi znači simpozijum u Brazilu. Uostalom, umjetnost ne treba biti lokalnog karaktera. A, na lokalnom nivou i nema puno mogućnosti. Jeste da je lijepo izlagati kod kuće, ali je to od sekundarnog značaja.
Simpozijumi, i konkursi naravno, ozbiljni su projekti s kojima se ponosim, i smatram ih čak možda i vrednijim i od onoga čime se predstavljam na izložbama. Ovaj rad u Brazilu - „Simon Kirinejac pomaže Isusu da ponese krst” - dio je mene, moje tradicije, mog indentiteta, jer ja sam hrišćanin, ja sam pravoslavac, i sva ta djela sakralne umjetnosti uopšte ostaju iza mene trajno, za sva vremena. A opet, pružili su mi slobodu, da te teme osmislim sam i sprovedem u svom stilu. Moj stil je kao na zadnjem radu u Brazilu, vizantijski, stilizovan, sveden, kao na starim freskama i ikonama koje su mi bliske. I upravo to je bilo interesantno selektorima festivala u Brazilu gdje su uglavnom katolici, gdje je druga kultura i tradicija. Kada sam napokon upoznao članove žirija, rekli su mi da su mi upravo zbog toga dali šansu i pozvali me, jer su prvi put vidjeli nešto drugačije nakon četiri godine.
● Kako onda objasniti da se mnogi mladi umjetnici često žale da im se ovdje ne otvaraju mogućnosti, a opet, kao da niko ni ne pokušava da konkuriše ili da pokuša sam da se predstavi u inostranstvu?
- Nije ni lako, možda nije ni teško predstaviti se napolju. Mislim da je tu više u pitanju lijenost. Umjetnici zbog svoje lijenosti i nerada traže razlog i opravdavaju svoje neuspjehe i nemogućnosti da nešto postignu. Kad bi se ovdje umjetnici manje bavili politikom, a više svojim poslom, onda bi svima nama bilo bolje. Mislim da je potrebno da se svako bavi svojim poslom, da umjetnici stvaraju, da se manje bave problemima u državi, i onda će se vrata početi otvarati. Ja tako koristim svoje vrijeme. Prosto radim i ne razmišljam previše o nečemu drugom izvan vajarstva. Ovo mi je već peti internacionalni simpozijum koji nije kolonija. To treba razlikovati. Simpozijumi su mnogo ozbiljniji, jer organizator mora da pripremi pozamašan iznos da bi tamo neko došao, boravio, napravio rad, i još se vratio sa nekim honorarom. To prilično košta. Likovnih kolonija ima dosta, ali to me manje interesuje, jer je to više druženje, iako se i tu stvori ponešto. Ali, simpozijumi su mnogo ozbiljniji jer rad s kojim konkurišeš zaista mora odgovarati onome što si slao pred dolazak i zaista ga morate završiti.
● Imate status slobodnog umjetnika. Može li se živjeti od skulpture? Postoje li danas narudžbe kao nekada u istoriji, što je omogućavalo rad čuvenim majstorima dlijeta?
- U današnje vrijeme zvuči ružno kada kažete po narudžbi, iako se zna da je recimo čitav Mikelanđelov opus nastao kao porudžba. Kada se kaže po narudžbi to mi malo zvuči i miriše na jeftine ulične slikare i cvijeće i slično tome, čega su puni oglasi. Ne radim po narudžbi, već postoje projekti za koje me ljudi pozovu, kao i mnoge umjetnik kroz istoriju umjetnosti. Tu naročito mislim na sakralno vajarstvo. Pa i kroz čitavu istoriju sakralna umjetnost je preovladavala, a mene to i interesuje. To ne odstupa ni od moga rada u ateljeu, iako se na prvi pogled može tako učiniti. Sakralne teme su velike teme, i uglavnom traže velike formate, a to me zanima, i mislim da je to za svakog umjetnika veliko i velika prilika, ako se ukaže. Još Prije 15 godina dobio sam šansu da nešto tako uradim i da se iskažem, i to je rezultiralo Nojevom barkom na podgoričkom Sabornom hramu, kao i neki drugi radovi na ovom hramu i nekim drugim crkvama. Nekako je ispalo da od toga da mogu i da živim i da se dobro osjećam, jer mi to pruža šansu da se bavim svojim poslom. Inače, moje kolege, naročito slikari, ustežu se od termina narudžba jer često posegnu za tim da naslikaju neko cvijeće ili pejzaž, jer je to ono što se danas prodaje. Ali, to je nešto što mnogo odstupa od njih, i negdje stvarno spušta nivo njihovog rada. OK, moraš od nečega da živiš. To je radio i Roden, ali, opet malo drugačije. On je umnožavao svoju umjetnost. Roden je napravio 200 odlivaka čuvenog „Poljupca”, a nije napravio nešto što bi mu tražili konkretni kupci. Kad skrenete sa svoje imaginacije, i radite neko cvijeće koje se ne razlikuje od bilo kog drugog slikara, to je onda razlog da izraz po narudžbi bude omražen među umjetnicima,
● Da li uvijek počinjete sa skicom, i da li ste se vezali za neki materijal?
- Radim kako mi je lakše, nekad pravim skice, nekad ne. Mogu raditi i direktno u kamenu, ili nekom drugom materijalu. Ipak, uvijek crtam, u neki moj blok, i tako i nastaju sva moja djela. Radim u raznim materijalima, kamenu, drvetu, plastici, gumi.... Nisam od onih vajara koji su se vezali samo za jedan materijal i ne vide dalje od toga. Materijali me zanimaju u smislu da ih koristim upravo prema onome što mogu od njih da očekujem, što mogu da mi pruže. Kamen može da mi pruži nešto što je dobro u tom momentu, za neku temu, a kada je u pitanju nešto drugo onda uzmem plastiku ili gumu i bolje to dočaraju. Volim da se igram materijalima, kao kada crtam. Prosto, iz crteža se izrodi ideja koju poslije sprovedem u neki materijal. Ja sam figurativac po nekom svom osjećaju, i ne volim čistu apstraktnu umjetnost, nije mi bliska, iako koristim neke elemente apstraktne umjetnosti u koje obavezno moram da smjestim i figuru. Ona ne mora biti i nikad i nije neka realistična forma, više je nadrealna.
● Ako Vas dobro razumijem, kroz svoja djela kreirate neku (drugu) realnost. Da li Vas možda neki konkretni prizori onda „kontaminiraju”, i da li Vas publika razumije?
- Umjetnost traži odgovor, i mislim da zbilja treba biti kao sam život. Jer, to bi trebalo da bude ono najiskrenije i na taj način bi umjetnik i njegovo djelo bili jedno isto, to bi bilo ono pravo. Ali, to zbog mnogo stvari nije uvijek moguće, čak i zbog onoga o čemu smo pričali na početku, o onim narudžbinama koje su umjetnici prinuđeni da urade. Takođe, mislim da se krug mora zatvoriti, jer ako to niko ne vidi, onda to nema smisla. Mislim da svako umjetničko djelo treba posmatrač da završi, tim posmatranjem i time što treba da primi od njega.
Ž.JANjUŠEVIĆ
Biste nisu posmrtne maske
● Okušali ste se i kao autor biste istorijske ličnosti, Savića Božovića. Koliko Vam je bilo teško raditi lik nekoga za koga se ne zna pouzdano kako je izgledao? Koliko je tu bitna imaginacija?
- Jeste, to je pitanje imaginacije. Kada radite biste, spomenike u bronzi, do izražaja dolazi klasično poznavanje vajarstva, ono što je u poslijeratnom vremenu bila azbuka vajarstva. Jer, tada su ih radili najbolji vajari. Onda su došle `90. i te spomenike su radili ljudi koji su bili blizu političkim strukturama. A je li teško ili nije uraditi like bez fotografije? Meni je bilo zanimljivo. Iako ne znamo konkretno kako je izgledao, imamo pisane svjedočanstva, tragove, a s druge strane imate umjetničku slobodu da oživite neki lik. I to je možda i najvažnija stvar kad je u pitanju vajanje bisti, da jedan vajar, čak i ako ima fotografiju, ne prenosi to doslovno, već da malo da svog doživljaja te ličnosti. Mislim da biste i ne treba da budu posmrtne maske, iako ima i takvih bezvrijednih spomenika. Ako u Crnoj Gori pogledamo neke dobre stare spomenike, vidjećemo da su oni najbolji najmanje realni, kao recimo Đurđu Crnojeviću na Cetinju, gdje je vajar, arhaično, stilizovano, u masama, napravio istorijsku ličnost koja nosi čitav okolni prostor, i trg na kojem se nalazi čvrsto drži na okupu.